PostHeaderIcon Članak2

INFO – Novo istraživanje, nova knjiga      Časopis Mila 22.svibnja 2002.

DAROVITA DJECA U RALJAMA DRUŠTVENE RAVNODUŠNOSTI

Zagrebačka psihologinja Jasna Cvetković Lay nedavno je predstavila knjigu "Darovito je, što ću sa sobom?" u kojoj govori o problemima darovite djece i roditeljskog odnosa s njima.

Zbog neodgovarajućih obrazovnih programa, mnoga darovita djeca nikad ne iskoriste svoje mogućnosti

Piše: Kata Pranić

 

Jasna Cvetković Lay:

Iz čvrsto strukturiranih obitelji potječu znanstvenici, nobelovci. Veliki umjetnici često su iz stresnih, nesretnih obitelji, no uvijek je važno da obitelj na prvo mjesto stavlja dijete, a ne njegov uspjeh.


Vaše malo dijete stalno nešto zapitkuje, neobično glasno razmišlja i, ugodno zaprepašćujuće, zrelo zaključuje, a nova znanja upija nevjerojatno brzo... Sve to čini bez vaše prisile, a njegovu znatiželju, mentalni i često fizički ritam teško slijedite, pitajući se gdje ste odgojno pogriješili? Nigdje! Dijete vam je darovito. Ali, u našoj je sredini pojam darovitosti mnogima teško shvatljiv i neprepoznatljiv.

0 darovitosti je prije deset godina prva progovorila Jasna Cvetković Lay, psihologinja savjetnica, specijalistica za obrazovanje darovitih, potaknuta pitanjima odgojiteljica s kojima radi u zagrebaćkom Dječjem vrtiću Iskrica. Jasna Cvetković Lay uložila je mnogo truda i vremena proućavajući razvojnu psihologiju,  posebno darovitu djecu, a svoje spoznaje i iskustva objavila je u nedavno predstavljenoj knjizi Darovito je, što ću sa sobom?

U 15 godina radnoga iskustva u sustavu obrazovanja, od ćega deset u predškolstvu, Jasna Cvetković Lay uoćilaje mnogo darovite djece, koja su se s vremenom, zbog ne-dostatka odgovarajućih obra-zovnih programa, izgubila u masi prosjećnih. Shvativši koliko naše društvo time gu-bi, kako kaže, prvaje "probila led", poćevši nadležne institucije upozoravati na probleme u kojima se nalaze darovita djeca u vrtiću, a kasnije u školi. Godinama je radila kao suradnica Zavoda za unapredivanje školstva pri Ministarstvu prosvjete, a od 1993. do 1995. godine vodilaje eksperimentalni program poticanja razvoja potencijalno darovite djece predškolske dobi. Usavršavala se u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, gdje je završila poslijediplomski studij iz podrućja obrazovanja darovitih. Osnovala je Centar za poticanje darovitosti djeteta Bistrić, autorica je nekoliko prirućnika, već dvije godine provodi istraživanje Daroviti informatičari, kako dalje? za potrebe Odsjeka za tehnićku kulturu Gradskog ureda za obrazovanje i šport u Zagrebu, a od prošle gpdine je i savjetnica ECHA (Europskog vijeća za visoke sposobnosti).

U svojoj knjizi Jasna Cvetković Lay, osim o temi darovitosti, piše i o predrasudama naše sredine o darovitoj djeci, te problemima s kojima se susreću takva djeca i njihovi roditelji.

Pet posto iznimno darovite djece

Nakon desetogodišnjeg rada s darovitom djecom i edukacija u zemljama u kojima je to podrućje riješeno u sustavu obrazovanja, napisala sam knjigu u kojoj govorim o zabludama vezanim uz takvu djecu. Najčešća zabluda u našoj sredini je da roditelji "proizvode" darovitu djecu programirano raded s njima. Darovito dijete se rađa s visokim potencijalom i potiće svoje roditeIje, a ne roditelji njega. Ako to i pokušavaju, ćim popuste kontrolu nad djetetom, ono se vraća na svoju razinu. Roditeljima darovite djece iznimno je teško pratiti ih u razvoju. Potencijalno darovite djece je od 15 do 20 posto, ali se izgube u neadekvatnim uvjetima. No, visoko nadarene djece ima izmedu tri i pet posto u populaciji, kaže Jasna Cvetković Lay. Ta se djeca ne uklapaju u naša uo-bićajena oćekivanja, ni po ponašanju, a često ni po uspjehu u školi. Istraživanja pokazuju da ona imaju i najveće probleme socijalne prilagodbe. Tjelesno i emocionalno su djeca, a umno odrasle osobe. To je golem problem, jer trebaju poseban obra-zovni program i individualizirani pristup, a mi ništa od toga nemamo. Po Europi, čak i u istoćnim zemljama, postoje škole za darovitu djecu. Slovenija već 15 godina stipendira darovite, trenutaćno ćak 7500 djece, a mi imamo jedva 30-ak takvih stipendija, a programi rada s darovitom djecom tek su u povojima.

Najčešća zabluda u našoj sredini je da roditelji "proizvode" darovitu djecu programirano radeći s njima.

Darovito dijete se rađa s visokim potencijalom i potiče svoje roditelje, a ne roditelji njega.

Darovitoj djeci uistinu treba pomoć, njihove spoznajne mogućnosti su fascinantne, ali trebaju uvjete da bi ostvarili znaćajne rezultate.

Ili jezici ili prirodne znanosti

Ipak, rijetko se može govoriti o općoj darovitosti ili akademski talen-tiranom djetetu. Dijete je najćešće darovito u podrućju jezika ili prirod-nih znanosti. Zanimljivo je da mnoga ta djeca podbacuju u školskom usp-jehu, jer školski program nije prila-gođen njihovim mogućnostima. Naša škola se ni po ćemu ne prilagođava djeci s posebnim i individualnim potrebama, a ućitelji se dodat-no ne trude raditi s takvom djecom po naprednijem programu.

Darovita djeca imaju vrlo ćesto i ćudne osobine lićnosti, oni bi trebali raditi projekte samostalno i pod nad-zorom mentora. Njima nije dovoljno samo promijeniti program, nego pro-dubiti i proširiti znanje. Na žalost, u našem školstvu ne nudi im se ništa više od natjecanja iz pojedinih predmeta.

Dijete u prvom planu, a ne njegov uspjeh

Također, pogrešno je mišljenje da darovita djeca dolaze iz obitelji u kojima su roditelji visoko obrazovani. Roditelji ne moraju biti obrazovani da bi darovito dijete napredovalo, ali obitelj treba biti stabilna. Iz ćvrsto strukturiranih obitelji potječu nobelovci fizićari, matematičari, kemićari.... U takvim obiteljima visoka su oćekivanja, ali dijete je u prvom planu, a ne njegov uspjeh. Uvijek su to tople obitelji. Kreativci, pisci, slikari, veliki umjetnici, iz stresnih su obitelji, bezjednog roditelja, ali i s alkoholizmom, psihićkim bolestima... Najgori su bolesni roditelji koji uvjetuju Ijubav postignućem uspjeha. Imaju li slućajno darovito dijete, takvim ga pristupom sputavaju.

Znakovito je da je darovito dijete često prvorođeno, sve je usmjereno na njegove ta-lente i iz stabilne je, tople i emocionalno podržavajuće obitelji. lako se dijete rađa s visokim intelektualnim potencijalom i ne bira obitelj, važno je da sredina prepozna njegove mogućnosti i omogući mu razvoj. A nikad nije dovoljno rano poćeti baviti se darovitim djetetom. U zapadnim zemljama roditelje educiraju da prate razvoj djeteta od rođenja. Najučnkovitije za daljnji pravilan razvoj djetetaje otkriti darovitost već u ranoj predškolskoj dobi. Ali, nade ima uoći li se to i tijekom osnovnog školovanja. Često kažem daje prekasno kad nam takvi mladi Ijudi odu u inozemstvo.

Kako otkriti nadarene izvan velegrada?

Ipak, ne zive sva hrvatska djeca u velegradu, a genijalci i nobelovci, po-kazalaje povijest, rađaju se i po zabitima, iz kojih su, svojom iznimnom pameću, kreativnošću i osobnošću, trasirali put do vječne slave. Otud pitanje što će, primjerice, wunderkind iz Dalmatinske zagore, koji do glavnoga grada može samo u mislima?

- Nema programa odgoja i obrazovanja kojim bi se od predškolstva, preko osnovne i srednje škole te fakulteta vodila briga o darovitoj djeci - pojašnjava Jasna Cvetković Lay. Naše institucije ne funkcioniraju, zakonski je sve uređeno, ali se ne provodi. Nema koordinacije među pojedinim službama, savjetnici iz različitih područja međusobno ne surađuju. Postoji, primjerice, Lidrano, Novigradsko proljeće, ali sve je to nepovezano. A da postoji društveni sustav skrbi i tamo gdje nema uvjeta poput ovih u Zagrebu, darovito dijete bi moralo biti prepoznato u školi. U dijagnosticiranju darovitosti postoje testovi kojima se može utvrditi daje dijete nadareno, ali to je tek poćetak priče. Največi problem je educirati učitelje koji će se njime baviti. Ohrabru-juće je to što se o tome govori, darovitošću se bavi još nekoliko stručnjaka i vjerujem da čemo kroz nekoliko godina imati rezultate. U osnivanju je udruga roditelja darovite djece, koja će se baviti lobiranjem i pokušati osnovati centar za takvu djecu.